Susreti koji mijenjaju
Sestre i braćo, o životu svetoga Franje dosada ste mogli mnogo čuti, pročitati, pa evo i ovih dana ste opet imali prigodu slušati i nešto novo saznati o ovome svecu, o njegovom životu, radu, njegovoj pobožnosti ili jednostavno neki zanimljivi događaj ili scenu iz života. I puno je takvih stvari, neke možda nećemo ni upamtiti, neke do kraja nećemo ni istražiti, neke ćemo zaboraviti, pa ponovno otkriti i tako unedogled. I sve je to sasvim u redu i potpuno pridržano čovjeku kao biću koje uči, pamti, zaboravlja otkriva. Lijepo je znati te stvari, dijeliti ih s drugim ljudima, ili jednostavno biti sretan jer nešto novo o nečemu ili nekome poznamo. No, ono što lik i djelo svetoga Franje ili bilo kojeg drugog velikog sveca od nas zahtijeva jest njihovo poruka, nasljedstvo, značenje nama danas.
Što je to što je kod svetoga Franje tako snažno i jako, tako veliko i sveto da je i nama danas bitno i da oko toga gradimo svoje odnose i izgrađujemo svoje živote? Uzet ću samo jednu, za mene osobito bitnu karakteristiku svetoga Franje koju smatram jako važnom i bitnom osobito u današnjem svijetu razdora, predrasuda i odbacivanja drugih i drugačijih. To je Franjina odlika i sklonost za SUSRETOM. I upravo jedan susret u njegovom životu bit će prekretnica da promijeni svoj dotadašnji način života i započne nešto novo. Bio je to susret s gubavim čovjekom s onim koji je bio marginaliziran i izbačen iz društva. Franjo jašući na konju, ne mogavši zaobići gubavca, sjaše s konja, daje gubavcu novčić i ljubi ga. Nakon nekoliko dana iznosi iz očeve kuće više novca i sukna i nosi ih u leprozorij. Odluka je pala: više neće biti bogati trgovac, bogati sin jednog bogatog oca, nego brat među marginaliziranima i odbačenima. Ovaj susret za Franju je bio sudbonosan jer ga je promijenio. Promijenio i to iz korijena.
Susret s gubavcem, dakle, bio je trenutak milosrđa, ispunjen suosjećanjem prema gubavcima. Nije to bio trenutak u nekoj zanosnoj molitvi, čudu, nego jednostavno svakodnevni susret s onima koji su odbačeni i omraženi. Više to nije bila zgađenost prema njima, nego ljubav. Franjo tada „izlazi iz svijeta“ (exivi de saecolo) što je tada crkveno pravni izraz za onoga koji se pokoravao što je Crkva odobravala, a da se pritom nije trebao rediti i postati klerikom. U biti to znači napuštanje dosadašnjeg načina života (ordo laicorum). To nije bijeg od svijeta, naprotiv, put u srce svijeta, među ljude, u krajnje religiozno-socijalnom angažmanu. Ovaj susret je bio početak Franjina obraćenja, ali ne onog, sestre i braćo, šablonskog ili kako smo navikli slušati pa i govoriti, nego obraćenje cijele osobe, promjena u mišljenju, djelovanju, promjena koja je vodila Bogu, a nije isključivala čovjeka.
Njegovo obraćenje nije bilo odbacivanje ambicija, nego preokret njezinih sadržaja i ciljeva. Odriče se svega što je imao, odriče se vlastitog oca želeći od sada pa nadalje govoriti: „Oče naš, koji jesi na nebesima“…. To odbacivanje očevoga dosegnuto je i prožeto duhovnim značenjem koje se rasvijetlilo poljupcem gubavca. Želio je slijediti strogi pokornički put, nasljedovati Isusa Krista i to cijelom svojom osobom.
Što je sestre i braćo susret za nas? Svakodnevni susret s ljudima? Što je i postoji li susret sa samim sobom, svojom osobom? Sa svojim vrlinama, s manama, lošim stranama, onim čega se možda stidimo i što nam je mrsko samima sebi priznati? Susrećemo li se sa sobom takvima? Što je sa susretom sa samim Bogom? Kakvi izlazimo iz takvih susreta, kao bolji, gori ili nam možda uopće nije bitno šta nosimo iz toga susreta? Mijenjaju li nas susreti, sreće i braćo, ili smo okamenjena ljuštura kojoj ni zub vremena ne može ništa?
Susret je, dragi vjernici, mjesto i prostor gdje brat prepoznaje drugog čovjeka kao svoga brata. To je prilika i ponuda da svoj život obogatimo životom drugoga čovjeka, ali i da i mi budemo oni koji obogaćuju. Susret je, sestre i braćo, svaki susret stalna prilika da svoj život mijenjamo, da sebe mijenjamo. Nismo mi tu na svijetu da mijenjamo druge ljude, svijet, ili bar nam prvotno to nije prioritet, mi smo tu da mijenjamo sebe, da svoj život usavršujemo, sebe činimo boljim ljudima, solidarnijima, empatičnima, otvorenima, tolerantnima i dobrohotnima. Ako nas naši susreti ne mijenjaju na bolje, ako bar jedno zrnce dobra nije posijano u tom susretu, nešto dobro ne radimo, te smo primorani nešto promijeniti. Ne ljude, ne Boga, ne sebe odbaciti, nego promijeniti pristup i ciljeve naših susreta.
Tri temeljna susreta nas ljudi poznajemo. Prvi je dakako susret s drugim čovjekom, drugom osobom. Druga osoba ima svoje ime i prezime, svoje dostojanstvo. Ima svoje lice. Lice predstavlja drugoga, i u licu drugoga otkrivam ljudsku beskonačnost. Na koncu, tuđe lice vidim – svoje ne vidim. Lice drugoga je golo, nezaštićeno, izloženo okolini. U svojoj je golotinji istovremeno i bijedno i uzvišeno. Za čovjeka je lice drugoga zahtjevno. Ono zahtjeva brigu, skrb. Drugi čovjek nije moj objekt i ja ga ne posjedujem. Pred licem drugoga, u susretu s drugim, sebe postavljam u pitanje i pozvan sam na odgovornost za drugoga. Naime, lice drugoga ne stoji ispred mene da bih ga spoznao, nego da bih ga primio. Lice nije estetski objekt, ono je nijemi znak bez glasa da na njemu čitam etičku zabranu ubojstva. Teško je odgovoriti zahtjevu lica drugoga. Tjera me da se mijenjam i da ga ugostim. Na koncu svega, primanje je davanje. Na koncu, sestre i braćo, u susretu više primamo nego što dajemo.
Drugi susret jest susret s Bogom. Ovaj susret možemo prakticirati i osobno i kolektivno kao zajednica vjernika. I ovaj naš današnji molitveni susret, susret u kojem smo došli sa svojim zahvalama, molitvama, željama i zavjetima treba biti susret koji nas mijenja. Susret koji će uzrokovati bar malo promjenu na dobro u našem životu, koji će nas učiniti bar malo susretljivijim, solidarnijim, bar malo više sposobnim i spremnim oprostiti onome koji se ogriješio o nas. Bog nam se svakodnevno nudi, svakodnevno nam izlazi u susret, ne kalkulirajući nego iskreno pozivajući i tražeći čisto srce kod nas. Budimo toliko hrabri i odvažni da se s njim bar susretnemo, siguran sam da nam ima šta kazati, a još sigurniji da ćemo iz tih susreta izaći bogatiji nego što smo bili. Možda upravo taj susret bude susret naše promjene i naših boljih verzija.
I treći, a nikako najmanje bitan, dapače, jest susret sa samim sobom. Sestre i braćo, nema susreta s drugima, pa ni s Bogom, a da se prije toga nismo susreli sa sobom. Upoznali se. Prihvatili se postavši svjesni svih svojim dobrih i loših strana. Kako ćemo se susreti s drugima, ako sebe ne poznamo i ako uopće nismo svjesni i kakvi ulazimo u susret i što želimo od njega? Stari Grci su smatrali da je spoznati sebe najteži čovjekov „projekt“ na kojem se radi cijeli život. Ali taj put samospoznaje je nužan ukoliko želimo da naši susreti budu plodonosni, produktivni i budu za dobro usmjereni. Franji je susret s gubavcem pomogao da upozna i sebe, i Boga, ali i ovog ubogog i gubavog čovjeka kojega dosad nije poznavao iako ga je često susretao. Susret sa sobom je, zaključujem, otvoreni dlan za čovjeka i za Boga.
Molimo danas na ovom mjestu gdje se susrećemo kako s Bogom, tako i mi međusobno, ali i sa samima sobom, molimo dakle da nam Bog dadne snage da u našim susretima budemo toliko iskreni, dobrohotni i empatični, upravo po uzoru na svetoga Franju. Tako ćemo, osjećajući tu promjenu na sebi, ni ne sluteći, početi uviđati da mijenjajući sebe, mijenjamo i obličje ovoga svijeta. Neka nam na tom putu i nastojanju pomogne zagovor svetoga Franje, čovjeka susreta i Božje blizine. Amen.