Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti.”

(iz liturgije Čiste srijede)

U jednom džepu nosi jedan papirić s natpisom: zbog Tebe je svijet stvoren. A u drugom jedan s rečenicom: Prah si i pepeo!

(hasidska mudrost)

Pepelnica je. Uputili smo se prema Uskrsu.

Ovoga prvoga dana velikoga posta, „preduskrsnoga vremena pokore“, slavimo već 25ti put u našoj akademskoj župnoj zajednici Pepelnicu umjetnika – prigodu za susret svijeta umjetnosti sa svijetom religije. Ova je tradicija nastala na kraju Prvoga svjetskog rata, kada je ovoga dana u pariškoj katedrali Notre Dame izveden Requiem za umjetnike koji su umrli u ratu.

Svijet umjetnosti i svijet religije pripadaju po svojoj biti zajedno. Povijest umjetnosti je neodvojivi dio povijesti religija i obratno.

Oba ova svijeta su historijski povezana: praktično su sve izričajne forme umjetnosti – ples, glazba i pjevanje kao i likovne umjetnosti, osobito sakralne građevine, nastale najvjerojatnije u osvitu povijesti čovječanstva kao sastavni dio religioznoga kulta. (Na ovome mjestu treba podsjetiti da je „religija“ praktično do prosvjetiteljstva predstavljala ne samo jedan od segmenata društvenoga života pored drugih, „nego prije zrak kojega su svi udisali“.)

I jedan od prvih filmova bio je snimka pasionskih igara.

Što bi liturgija bila bez glazbe, bez pjesme, bez crkvene arhitekture – i kako bi siromašna bila povijest umjetnosti kad joj ne bi pripadalo sve ono što je pratilo liturgiju, i u našoj kulturi onda sve što je nadahnuto Biblijom i drugim svetim tekstovima i pripovijestima!

Umjetnost i religija nisu ipak samo historijski upućene jedna na drugu, kao dva unutra srasla korijena ljudske kulture, nego su to na temelju njihova karaktera. Kamen temeljac religije i kulture su simboli: umjetnost i religija se trude jezikom simbola izreći neizrecivo i predstaviti nepredstavljivo. Simbol ima paradoksalni karakter: on otkriva tajnu na koju se odnosi i na koju ukazuje, ali je i sakriva istodobno.

Umjetnost koja ne ukazuje na tajnu, nego ostaje trulo i jeftino na ugodnoj površini, čisti je kič. Religija koja izvorne simbole izdaje kao realnost, koja nije u stanju promatrati simbole kao put u dubinu, ona je istinska suprotnost autentičnoj religiji – ona je fundamentalizam. A fundamentalizam, primitivni doslovni pristup jeziku religije – je religiozni kič. Ono što je u odnosu na umjetnost kič, to je u odnosu na religiju fundamentalizam.

Vrijedno je primijetiti da fundamentalizam i vulgarni ateizam imaju skoro isto shvaćanje religije, naime primitivne predodžbe o Bogu i vjeri. Ako bi Vam religiozni fundamentalist i uvjereni ateist počeli pričati o tome kako si predstavljaju Boga, vjerojatno bi od obojice čuli vrlo sličnu karikaturu vjere. Razlika bi bila samo u tome da jedni takvo shvaćanje brane, dok mu se drugi suprotstavljaju.

Mora se na ovome mjestu ipak dodati da s onu stranu vulgarnoga ateizma – gruboga materijalizma ili takozvanoga znanstvenoga ateizma, koji je misaoni kič i naliči religioznom fundamentalizmu – postoji i drukčiji ateizam, egzistencijalni, tragični ateizam, ateizam protesta i bola. Godinama o tome promišljam i pišem koliko je važno taj ateizam cijeniti; kako je nužno pokazati da svijet življene vjere poznaje i tajnu gorke noći života, da konfrontacija s ništavilom poznaje borbu s iskušenjem nihilizma i apsurdnosti; da je zdrava vjera u stanju zagrliti ova bolna iskustva i tako integrirati ovu vrstu ateizma. Što bi umjetnost bila bez suosjećajnosti prema bolu – i što bi vjera bila bez iskustva „tamne noći duše“, o kojoj su pisali veliki mističari, ti pjesnici svijeta religije?

Današnja liturgija dodiruje jedan od simbola ljudske konačnosti i prolaznosti, pepeo, prah Zemlje. Pepeljanje je stoljećima praćeno riječima: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ (usp. Post 3,19). Ovaj motiv, koji je npr. u kršćanskoj baroknoj umjetnosti bio tako dramatično prisutan, bio bi hereza (a znači dio, koji se hotimično trga iz cjeline), kad ga se ne bi shvatilo kao jedan pol paradoksalne biblijske istine o čovjeku.

Poetski izvještaj o stvaranju na početku Biblije pokazuje da čovjek u sebi obuhvaća kako ono ništa tako i puninu: uzet je od praha zemaljskoga i istodobno je slika Božja. Stvoren je iz ničega, iz praha, koji ne sadrži nikakve forme – a istodobno po moći Stvoritelja, iz Duha. Čovjek je paradoksalna povezanost konačnosti njegove sudbine i njegove neutažive čežnje za vječnošću i puninom.

U jednom psalmu čitamo da se čovjek grijehom (otuđivanjem od Boga) vraća prahu (zemaljskom), ali se kajanjem, obraćenjem opet može otvoriti Duhu i postati nanovo stvoren (Ps 104,29f.).

Stojimo na pragu velikoga posta, vremena pokore i novoga stvaranja, doslovno „re-kreacije“ (re-creatio). Ovih četrdeset dana duhovne rekreacije trebalo bi nas ozdraviti i osloboditi, odvesti nas s površine u dubinu.

Svaki onaj koji živi na površini, živi neautentičan život u razbibrizi, u površnom ćaskanju i u ropstvu „božanstvima ovoga svijeta“, od svoga života pravi kič. Svaki onaj koji se mogne osloboditi površnosti i sići u dubine, živjet će autentičan život, „život u istini“ – živjet će svoj život kao umjetnost, kreirat će svoju osobnost i svoju povijest kao originalno umjetničko djelo. Time će ispuniti Božju nakanu u stvaranju. Odgovorit će na taj način na jedinstveni Božji čin, u kojemu je on iz nebivanja pozvan u bivanje. Pokora, obraćenje (metanoia) – je beskrajno više od pukoga „moralnoga poboljšanja“, iako je i ovomu potrebno težiti.

Ovdje se možemo nadahnuti filozofijom i psihologijom 20. stoljeća.

Heideggerovo razlikovanje između neautentičnoga života, koji je u odnosu na naše okružje konformistički – živjeti „da se živi“ –, i one autentične egzistencije daje novi jezik starome iskustvu mistika i duhovnih učitelja. Slično naziva i jungovsko shvaćanje o cjeloživotnoj zrelosti kao silazak od našega „ega“ prema dubljem središtu, prema „sebstvu“(self), ono novo, što sv. Pavao naziva Kristom, koji u meni živi (usp. Gal 2,19f.) a mistici označavaju kao Boga, „kao dušu naše duše“.

Sići u dubinu znači u pravilu također dotaknuti dno, konfrontirati se s ništavnošću, s tamnim i tragičnim licem ljudske egzistencije, s prolaznošću. Znači osloboditi se iluzija. (I u mitovima, bajkama i arhaičnim ritualima „put do blaga“, do zrelosti i odraslosti, uključuje bolne kušnje.) Ponos čini slijepim i glupim, drži čovjeka zarobljenog na površini. Poniznost nasuprot tome otvara oči i predaje se cijeloj istini.

Ako imadnemo hrabrosti za pokoru, za poniznost i istinu te da u sebi opipamo prah naše konačnosti, moći ćemo na taj način istodobno dodirnuti Božju ruku, koja nas diže iz praha zemaljskoga i iznova nas ponovno stvara. I poziva nas na ljepotu i umjetnost života stvorenja, na neprestano divljenje ljepoti stvorenja i moći Stvoritelja. Njemu čast i slava u vijeke vjekova.

Izvor: Tomáš HALÍK, Die Zeit der leeren Kirchen. Von der Krise zur Vertiefung des Glaubens, Herder, Freiburg-Basel-Wien 2021., str. 31-36.

S njemačkoga preveo: Franjo Ninić