Franjevci u Srebrenici
Franjevci srebreničkog samostana bili su, kao ni u jednom drugom dijelu BiH, sudbonosno navezani na goroviti kraj srednjeg Podrinja, na granici između Bosne i Srbije. Tu, uz dvije kršćanske konfesije, u 15. stoljeću dolazi islam koji ih postupno potiskuje.
Po ovom, svojedobno uglednom i vodećem samostanu, Vikarija je odnosno Provincija dobila svoj naslov Bosna srebrenička. Međutim, zbog prodora Osmanlija u srednjem Podrinju zamire privreda, napuštaju je dubrovački i drugi poduzetnici, obrtnici i trgovci a time i samostan osiromašuje. I pored toga on je, kroz 16. (Gonsaga) i 17. (Varadinac) stoljeće sve do svoga nestanka, u Provinciji sačuvao prednost u časti. To su razlozi zašto i tristo godina nakon nestanka (1688.), njegova prošlost i sudbina zanimaju bosanske franjevce.
1. Kad se sredinom 14. stoljeća bosanska država politički stabilizirala i gospodarski ojačala, poraslo je zanimanje za rudnike u Srebrenici i okolici koje su još Rimljani iskorištavali. Prometnicom što je prolazila dolinom rijeke Drine i povezivala jadransku obalu s Podunavljem, dolazili su dubrovački trgovci, obrtnici i gospodarstvenici, tu poslovali a neki su se od njih i nastanili pa je u predgrađu tvrđave Srebrenik nastalo dubrovačko naselje (kolonija).
U svezi s tim Srebrenica se u srednjovjekovnim povijesnim izvorima prvi put spominje 1352. godine. U vrijeme kralja Trvtka I. proizvodnja dostiže zapažen uspon pa se cijeli kraj zahvaljujući sretnim okolnostima mirno razvijao. U Srebrenici je postojala kovnica novca a grad je imao svoje sudstvo i pečat. Uz dubrovačko naselje koje je raslo, u radu i proizvodnji sudjelovali su i domaći ljudi. Tako je krajem 14. stoljeća Srebrenica postala najvažnije rudarsko središte i najznačajnije gradsko naselje bosanske države.
Bogatstvo kraja zainteresiralo je i susjedne vladare pa su se i oni pokušavali dokopati toga blaga. Nakon što je carinik ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda počeo ometati dubrovačke trgovce i domaće stanovništvo, proizvođače srebra, došlo je (1411.) do pobune u kojoj su njegovi vojnici porušili gradsko naselje. U vezi s tim u Srebrenici je osobno boravio i ugarsko-hrvatski kralj Sigismund i tada je čini se srpskom despotu Stefanu Lazareviću povjerio grad. Zbog toga su u Srebrenici nastavljeni neredi koje je despot ugušio u krvi a neke dubrovačke trgovce dao osakatiti. Zato je Republika naredila da se s despotovinom prekine svaka trgovina a dio trgovaca napustio je grad. Nakon Lazarevićeve smrti (1427.) naslijedio ga je despot Đurađ Branković, ali se stanje nije osobito poboljšalo. Došlo je do preotimanja Srebrenice i od strane bosanskih vladara dok se ubrzo tu nisu upleli Osmanlije.
Ta politička događanja nisu puno ometala privrednu djelatnost pa se broj dubrovačkih obrtnika i trgovaca stalno povećavao. Od 1431.-1435. u Srebrenici ih je bilo oko 260, a 1434. oko pet stotina. Da su u gradu bili razvijani brojni obrti, svjedoče dokumenti da je od 1413.-1459. tu poslovalo 66 dubrovačkih zlatara, nakon njih najviše je bilo krojača (44), suknara (21), mesara (21) i drugih. Godine 1439. Osmanlije su zauzeli grad, a pet godina kasnije preoteo ga je bosanski kralj Stjepan Tomaš da bi ga Osmanlije konačno zauzeli 1462. godine. Od tada Srebrenica postupno gubi značaj rudarskog, obrtničkog i trgovačkog grada i postaje rudarsko naselje bez ozbiljnijeg gospodarskog značenja.
Još od početka s dubrovačkim trgovcima dolazili su i franjevci kao njihovi dušobrižnici. U Srebrenici su sagradili svoju kuću/samostan pa je već u prvom popisu bosanskih samostana Bartola iz Pise (1385.-90.) i on naveden. Da su se srebrenički građani brinuli za crkvu i franjevce, navodim nekoliko primjera.
Godine 1387. Dubrovčanin Simon Đorđić ostavio je maloj braći u Srebrenici 25 perpera, tj. 300 srebrenih groša, što je velika suma. Godine 1403. Tomko Brzičić iz Srebrenice ostavio je crkvi sv. Marije jednu litru (kubični decimetar) srebra za izradu svećeničkog odijela a drugi litru maloj braći. Ratko Brajanović Pervčić iz Srebrenice (1426.) ostavio je franjevcima litru i 6 unči srebra. Dabiživ Latinca iz Srebrenice oporukom je ostavio (1430.) crkvi sv. Marije da se svakog tjedna dadne kablić najbolje rude što se kopa iz njegovih jama. Petko Pribojević, zlatar iz Srebrenice, ostavio je (1436.) crkvi sv. Marije 18 dukata za časoslov i desetinu od svega što se dobiva u njegovim rudnicima. Simko Tasovčić iz Srebrenice ostavio je (1440.) devet dukata maloj braći u Srebrenici. Radič Brajković iz Crnče, ostavio je pet dukata crkvi male braće u Srebrenici, a Paoko Stipašina Brajakovića iz Srebrenice srebreničkom ostavio je gvardijanu Franji 60 dukata a crkvi sv. Marije deseti dio prihoda iz svojih jama.
Od crkvenih objekata u Srebrenici, uz samostansku crkvu sv. Marije, bila je još i crkva sv. Nikole koja je u vrijeme sjedinjenih biskupija Srebreničko-visočke bila konkatedrala u kojoj su djelovala dvojica biskupa franjevaca Stjepan Radošević (1434.-39.) i Toma Matić (1440.). U bližoj okolici bile su još crkve u: Sasama, Čaglju i Jasenovi.
Samostanska crkva sv. Marije nalazila se u središtu grada. Bila je to građenima četvrtasta oblika s pravokutnim svetištem, veličine 17×8 m a samostanska zgrada na ključ veličine 17×14 m. Danas nas na njih upućuje samo lokalitet u Srebrenice koji se naziva Ecclesia-ekklissi. Crkva sv. Nikole, građena 1394. godine, sačuvana je danas vjerojatno u zidovima tzv. Bijele džamije. I pored brojnih adaptacija i suvremene dogradnje, svod džamije odaje primorsko graditeljstvo a u bočnim se zidovima naziru tragovi zazidanih zasvođenih prozora.
2. Dolaskom Osmanlija Srebrenicu postupno napuštaju Dubrovčani, smanjuju se obrtnički i drugi poslovi, opada broj katolika. Da bi se, nakon zapažene srednjovjekovne djelatnosti, tijekom 16. i 17. stoljeća dobila slika franjevačkog života i djelovanja u Srebrenici do njegova nestanka, iz sačuvanih izvora navodim važnije podatke.
Premda je Franjo Gonsaga (1587.) srebrenički samostan po prednosti stavio na prvo mjesto, napominje kako je on već u to doba, zbog islamske nesnošljivosti, najbjedniji i u njemu živi samo trojica franjevca. Biskup Franjo Baličević (1600.) zatekao je u Srebrenici 200 katoličkih kuća i oko 400 katolika od kojih je on krizmao 150. U samostanu su boravili četiri svećenika, jedan klerik i jedan laik. Po popisu samostana i župa iz 1623., Srebrenici s područnim župama Beogradom i Smederovom, pripadalo je devet franjevaca. Biskup Jeronim Lučić (1637.) tvrdi kako je srebrenički samostan najsiromašniji zbog siromaštva okolnih katolika. U njemu je živjelo šest franjevaca a on je krizmao 134 osobe. Nešto šire (1640.) samostan je opisao vizitator Pavao Rovinjanin. Naveo je kako je smješten u središtu naselja, kako ima 12 „dosta kukavnih i neopskrbljenih“ sobica, u kojima nema ni postelja nego franjevci spavaju na slami. Biskup Maravić (1650.) pobilježio je župe, kuće i broj katolika po samostanskim područjima. Dok je npr. sutjeski samostan služio devet župa sa 2228 katoličkih kuća i 18940 katolika, dotle je srebreničkom pripadalo samo naselje sa 53 kuće i 379 katolika. Posljednji opširniji izvorni opis napravio je (1674.) biskup Nikola Ogramić. Samostanska crkva imala je pet oltara a u samostanu su boravila trojica svećenika, četiri novaka, dva brata laika te nekoliko đaka. Oko crkve se nalazilo samo 25 katoličkih kuća u kojima je živjelo 125 katolika od kojih je on krizmao 84. U naselju je bilo i nešto pravoslavaca ali manje nego katolika. Oni nisu imali svoje crkve. Muslimanskih kuća bilo je 120 sa četiri džamije.
Navest ću i nekoliko srebreničkih gvardijana: Tomo Olovljanin (1623.), Stjepan Milić iz Sutjeske (1664.), Petar Piljužić iz Sutjeske (1669.), Andrija Sasanić (1672.), Mihovil iz Temišvara (1675.), Jeronim iz Majdana (1678.) i posljednji Luka Kreševljak (1686.).
Franjevački su ljetopisci, oslanjajući se na svjedoke i druge dokumente, istraživali što se događalo tijekom Bečkoga rata s pojedinim samostanima. O nestanku samostana u Srebrenice nešto više konkretnih podataka sačuvano je u šibenskom i sutjeskom ljetopisu. Prema njima, ni godina odlaska nije pouzdana. Čini se da je to bilo 1688.-89. kad se dolinom Drine povlačila kršćanska vojska. Njihove su priče dosta slične, a ja se oslanjam na šibenski koji bilježi kako su već 1686. muslimani zaposjeli samostan plašeći se da kamenu građevinu, kao utvrde, ne zaposjedne kršćanska vojska. U samostanu su, da ga čuvaju, u tajnosti ostali gvardijan Luka Kreševljak i dvojica franjevaca. Kad se u Srebrenici pojavila kršćanska vojska, muslimani su pobjegli, a s njima je pošao i spomenuti gvardijan kome su oni „na vjeru“ garantirali život. Ipak, ubrzo su ga ubili nadajući se da će kod njega naći novaca. Ostala dvojica nastavili su se kriti. Kako se ratna sreća mijenjala, Osmanlije su rasprostrli salamu oko samostana i zapalili je. Tako su izgorjeli crkva i samostan. Spomenuti franjevci bijegom su se spasili. Jedan je potajno otišao u Dalmaciju a drugi s katoličkom vojskom u Mohač, gdje se nastanio i tu je poslije podignut mohački samostan. Mohač nije slučajno odabran, jer su srebrenički franjevci svojedobno kao misionari djelovali u Bačkoj.
Dr.fra Andrija Zirdum
Korišteni izvori i literatura:
Đ. Basler/J.Kujundžić, Srednjovjekovne crkve u Srebrenici, Dobri pastir 1968., 236.-242.; Juraj Božitković, Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339.-1735.), Beograd, 1935.; Krunoslav Draganović, Biskup fra Jeronim Lučić, njegovo doba i njegovo izvješće Svetoj Stolici o prilikama u Bosni i Slavoniji (1638), CCP, 10. (1982.)., 73.-99.; Franciscus Gonsaga, De origine S. R. Franciscanae, Rome 1587.; Ljerka Schiffler, Juraj Dragišić, u: Hrvatsko biografski leksikon, 3. Zagreb, 1993., 556.-558.; Izvješće biskupa Marijana Maravić, u: Glasnik biskupija Bosanske i Sriemske, 1887.; Julijan Jelenić, Spomenici kulturnoga rada bosanskih franjevaca, u: Starine, 36. (1918.), 81.-162.; Desanka Kovačević Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978.; Andrija Zirdum, Provincija Bosna Srebrena u vrijeme Matije Divkovića (1563.-1631.), Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Sarajevo, 1982., 285.-297.; Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Plehan, 2007.